21 марта, 2018 stop kockanje 0Comment

Ne sjećam se jasno dana kako sam počeo da se kockam. Sjećam se osjećaja kada sam saznala od poznanika da moj,sada bivši suprug kocka u jednom velikom cazinu u Zagrebu. Nisam vjerovala i tješila sam samu sebe da je to samo njegova povremena zabava. imali smo malo dijete. Pomislih, možda mu je trebalo malo razonode,odmora. A i ja sam prvih mjeseci patila od postporođajne depresije pa sam sebe krivila da su mu smetale moje suze. Kako je vrijeme prolazilo počeh primjećivati neke znakove da nešto nijeuredu. Bio je ugledan čovjek, direktor, menadžer,zarađivao je odlično.

Uvijek besprijekorno dotjeran u odijelu. Obzirom da smo imali dijete dogovorili smo se da ćemo se vjenčati. Sjećam se njegovog dugog tuširanja u kadi, zamišljenog pogleda i pitanja-kako ćemo platiti vjenčanje. Pogledala sam ga i ništa mi nije bilo jasno. Pa imao je privatnu firmu sa kompanjonom koja je odlično radila. Vjenčali smo se u restoranu i plaćeno je kompenzacijom. Nakon mjesec dana prije odlaska na more sa roditeljima ,pokušavala sam pronaći svoj vjenčani prsten. Pretražila sam cijeli stan.

Nigdje…Otišla sam do roditelja. Ni tamo ga nije bilo. Spremačica koja nam je čistila stan samnom je dslovno preokrenula sve. Samo je rekla-Loš znak. I zaista je bio. Pomislih-Bože pa nije mogao samo tako nestati. Nakon nekog vremena primjetih dok sam spremala ormare da u muževoj kutiji sa nakitom nedostaje većina nakita. Sumnje su bile sve jače. A onda ,jednoga dana zbrajajući novac od kredita koji sam digla i ne razmišljajući ostavila veliku svotu u kovert primjetih da mi nedostaje 8 tisuća kuna. Suprugu sam toga jutra ostavila da plati režije za dva mjeseca i kad se vratio sa posla upitah ga za novac. -Morao sam platiti premiju osiguranja u banci-. Rekoh ja- Nema problema samo mi daj uplatnicui sve je uredu. Nisu mi je dali. -Donesi je sutra. -Došlo je i sutra. A gdje je uplatnica . Pa nisam imao vremena otići u banku. Dobro,dragi,onda sutra ali moraš mi donijeti uplatnicu. Kad je shvatio da se neće samo tako izvući priznao mi je sutradan. Morao je platiti kamatarima.Bivalo je sve teže i bolnije. Sve je više izbivao iz kuće. Jednu noć se uopće nije pojavio. Tog jutra sam htjela zvati policiju. Bojala sam se da mu se nešto dogodilo. Da, dogodila mu se kocka. Pamtim večer kad se pojavio sav izbezumljen,smušen,nejasan. Morao je hitno u bolnicu, predinfarktno stanje. Nakon nekoliko mjeseci priznao mi je da je imao u automobilu 50 tisuća kuna. Tu večer izgubio je sve na aparatima. Moje mučnine ,napadi gušenja postajali su sve jači. Potražila sam stručnu pomoć. Iako medicinar,iako načitana osoba, osjećala sam se tako nemoćno,tako jadno. Čovjek kojeg volim ,sa kojim sam prve dvije godine doživjela bajku postao je kockar. To više nije bila zabava to je bio dio njegovog svakodnevnog života. Vidio je samo aparate. Mene i sina nažalost ne. Trebao je sve više i više novca. Ortak ga je otkrio i morao je napustiti firmu. Suprug je prešao raditi za švajcarsku firmu. Krao je sve,dok ga šef nije otkrio i dao mu je još jednu šansu. No ovisnost o kocki bila je jača. I usljedio je momentalni otkaz. Dok sam živa neću zaboraviti taj trenutak. Ulazi u stan sa najlonskom vrećicom ko zadnji bijednik. Nakon mog pitanja-pa što se sa tobom dogadja?-počeo jako jecati i pao na pod.

POTREBNA MI JE POMOĆ!!

KAO DA JE NEKI VRAG UŠAO U MENE I NE MOGU GA OTJERATI-bile su njegove riječi. ….